Imao je 26 godina. Hrvatska je dobila slobodu, a njegova obitelj nikada više nije dobila njega

Na njegovoj fotografiji nema ničega što bi nagovještavalo kraj. Mladi čovjek s osmijehom, među suborcima. Gledate ga i teško je prihvatiti da taj čovjek nikada neće ostarjeti.

Mi smo od 1991. dobili još trideset i pet godina. On nije dobio ni dvadeset i sedmu.

Velimir Đerek Sokol poginuo je 12. listopada 1991. na Sajmištu u Vukovaru. Imao je 26 godina. Danas bi imao 61. Između te dvije brojke stane život koji mu je oduzet: godine rada, prijateljstva, običnih razgovora i povrataka kući. Sve ono što se u životopisu poginulog čovjeka ne može nabrojiti jer se nikada nije dogodilo.

Rođen je u Vinjanima Gornjim kod Imotskog. Prije rata radio je u zagrebačkom hotelu Esplanade. Imao je posao i život izvan bojišnice. Kada je Hrvatska napadnuta, ostavio ih je i otišao kao dragovoljac.

Ta odluka danas stane u jednu rečenicu. On ju je morao donijeti.

Morao je otići od ljudi koji su ga poznavali. Od mjesta na kojima je bio samo Velimir, Vele, njihov prijatelj i brat. U Vukovaru je postao Sokol, jedan od zapovjednika obrane Sajmišta.

Ali nadimak, koliko god snažan bio, ne smije zakloniti čovjeka.

Njegovim najbližima nije poginula legenda. Poginuo im je netko čiji su glas znali prepoznati.

Poziv zbog jednog dječjeg rođendana

U objavljenim sjećanjima na njega ostao je detalj koji boli više od velikih riječi: iz Vukovara se javio kako bi nećakinji čestitao peti rođendan.

Usred rata sjetio se djeteta.

To je onaj dio priče pred kojim zastanete. Dok danas pokušavamo zamisliti branitelja na najtežoj bojišnici, pojavljuje se i ujak koji nije htio propustiti rođendan. Čovjek koji je, između svega što se oko njega događalo, sačuvao mjesto za nekoga svojeg.

Ne znamo svaku riječ toga razgovora. Ne treba ih izmišljati.

Dovoljno je znati da se javio.

Ratne priče često pamtimo po oružju, položajima i datumima. Obitelj pamti i takve pozive. Male, privatne trenutke koji pripadaju samo njima, a poslije postanu neprocjenjivi jer novih više neće biti.

Dijete kojem je čestitao rođendan odraslo je. On je na fotografijama ostao mlad.

Suborac kojega su izgubili kao brata

Ivan Anđelić Doktor, njegov suborac s vukovarskog Sajmišta, opisao je njegovu pogibiju riječima: „kao da sam izgubio rođenog brata”.

U toj rečenici nema svečanog govora. Ima gubitka.

Ljudi koji su s njim branili Vukovar znali su ono što mi možemo samo pokušati razumjeti: kako je izgledalo imati ga pokraj sebe i što je značilo kada ga više nije bilo.

Na Sajmištu je 12. listopada njegov život prekinula neprijateljska granata.

O tome danas pišemo iz sigurnosti koju on nije doživio. Možemo zatvoriti ovaj članak, nazvati nekoga svoga, otići kući. Upravo zato vrijedi zastati prije nego što njegovo ime pretvorimo u još jednu objavu koju ćemo zaboraviti čim prijeđemo na sljedeću.

Kući je vraćen tek 1998.

Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su i identificirani nakon rata. U rodnom je mjestu pokopan uz vojne počasti 23. svibnja 1998.

Od pogibije do pokopa prošlo je gotovo sedam godina.

Nama je to podatak. Njegovoj obitelji to je bilo vrijeme koje je morala proživjeti. Godine između smrti u Vukovaru i mogućnosti da ga pokopaju kod kuće.

Vojne počasti bile su izraz zahvalnosti. Nisu mogle vratiti njegov život. Nijedno odličje nije moglo nadomjestiti ono što je nedostajalo ljudima koji su ga voljeli.

Zato na današnju godišnjicu vrijedi izgovoriti njegovo puno ime. Velimir Đerek. Prisjetiti se njegova lica, njegova posla, njegova odlaska i onog poziva za dječji rođendan.

Sloboda o kojoj govorimo imala je takvu cijenu. Konkretno ime i prezime. Dvadeset i šest godina.

Danas, 12. listopada 2026., navršava se 35 godina od njegove pogibije.

Ako zapalite svijeću za Sokola, pomislite i na Velimira. Na mladića s fotografije koji je imao pravo na dug život.

Počivaj u miru, Sokole.

Hvala ti za godine koje si nama omogućio, a sebi ih nisi dočekao.

Biografski podaci: Grad Vukovar. Objavljena sjećanja: Grude.com.