Vukovar: SDSS položio vijenac agresorima. Branitelji zovu to gnusnim činom

U gradu natopljenom krvlju hrvatskih branitelja i civila, SDSS Vukovar opet je pokušao izjednačiti žrtvu i agresora. Savjet za branitelje gradonačelnika Grada Vukovara to je nazvao gnusnim činom. Imaju pravo.

Prije svega dva dana, kako su sami naveli, SDSS Vukovar „prisustvovao liturgiji u crkvi Sv. Oca Nikolaja za poginule u ratu u Vukovaru devedesetih godina“, a potom je položio vijenac na takozvanom srpskom vojničkom groblju. To nije lokalna folklorna bilješka. To je politički gest u gradu koji je simbol Domovinskog rata i hrvatskog otpora agresiji.

Vukovar nije pozornica za relativizaciju. Svaki vijenac, svaka liturgija i svaki priopćeni „suživot“ na tom tlu čita se u kontekstu Ovčare, Trpinjske ceste, Borova Naselja i tisuća prognanih. Tko to ne razumije, ili ne želi razumjeti, radi protiv dostojanstva žrtve.

Što je Savjet za branitelje točno poručio

Priopćenje potpisuje predsjednik Savjeta Marinko Leko Čamac, branitelj Vukovara i suborac Blage Zadre na Trpinjskoj cesti i u Borovu Naselju. On zna što znači ta zemlja. Zato je jezik oštar i bez diplomatskog šećera.

„Sramotno je da pojedinci koji žive u Hrvatskoj, u gradu koji je natopljen krvlju hrvatskih branitelja i civila, veličaju agresorske vojnike koji su poginuli u agresiji na Hrvatsku i Vukovar,“ stoji u priopćenju. Savjet očekuje očitovanje MUP-a i Ministarstva prostornog uređenja i graditeljstva jer smatra da je takozvano groblje „Aleja“ ilegalno i da je, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, nedopustivo kao mjesto kulta agresije.

SDSS-u jasno poručuju: nikada neće dopustiti izjednačavanje žrtve i agresora, a posebice ne u Vukovaru. To nije fraza za lokalni portal. To je zahtjev prema državi da prestane glumiti da je sve „osjećaj zajednice“ kad je riječ o veličanju onih koji su rušili taj isti grad.

Zašto se ovo ponavlja godinama

Savjet ističe da je sramotno i to što državne institucije na ovakve provokacije ne reagiraju i što ih do sada nisu zabranile, „s obzirom na to da se ovakva događanja održavaju već godinama.“ To je srž problema. Nije riječ o jednoj liturgiji. Riječ je o obrascu.

Dok Hrvatska brine o europskim formularima i „suživotu“ kao magičnoj riječi, u Vukovaru se i dalje događa ono što žrtve doživljavaju kao pljuvanje po grobovima. Ako država šuti, šutnja postaje politika. A politika šutnje uvijek ide na štetu onih koji su branili grad, ne onih koji danas pišu priopćenja o „svima stradalima“.

Posebno je opasna fraza „poginuli u ratu u Vukovaru“. Jezik koji briše tko je napao, a tko je branio, prvi je korak prema izjednačavanju. Domovinski rat nije elementarna nepogoda. Imao je agresora. Imao je žrtvu. Imao je pobjednika koji je obranio državu.

Žrtva nije agresor. To nije mržnja. To je činjenica

Srpska agresija, JNA, okupacija, masovna grobnica Ovčara, prognani, ubijeni civili: to nije „rat devedesetih“ u neutrumu. To je napad na Hrvatsku. Kad se na tom tlu polaže vijenac agresorskim vojnicima uz politički pečat SDSS-a, poruka nije pastoralna. Poruka je: mi ćemo i dalje gurati narativ u kojem su svi podjednako „stradali“, a Hrvatska treba šutjeti da ne bi „eskalirala“.

Suverenistička linija ovdje nije komplikacija. Ona je jednostavna. Država koja ne brani sjećanje na vlastitu obranu, dugoročno ne brani ni granicu, ni školu, ni ulicu. Vukovar je ogledalo. U njemu se vidi tko još ima hrabrosti reći: agresor nije žrtva.

Što Hrvatska mora napraviti

Prvo: institucije moraju odgovoriti javno, ne zatvorenim brifinzima. Drugo: status tzv. groblja „Aleja“ mora biti razjašnjen pravno, ne emotivno. Treće: Vukovar zaslužuje zaštitu dostojanstva žrtve jednako snažno kao što druga mjesta dobivaju zaštitu „osjećaja manjine“.

Ako MUP i nadležna ministarstva opet ostanu na formuli „pratimo situaciju“, iduće godine bit će isti vijenac, ista liturgija i isto priopćenje branitelja. Krug se lomi samo jasnom zabranom veličanja agresije i jasnim jezikom države. Sve drugo je odgađanje istine.