Ministarstvo kulture daje novac festivalu s Yugoslav Songbookom. Most prema čemu?

U Zagrebu 19. i 20. rujna ide Poetic Bridge Festival u Centru za kulturu Trešnjevka. Na papiru: poezija, prijevod, glazba, „mostovi“. U programu: Yugoslav Songbook. Državna potpora: 1.600 eura. Iznos je mali. Simbol nije.

CeKaTe Trešnjevka vodi se pod upravom Grada Zagreba, dakle vlasti Možemo, a ravnateljica je feministkinja Dorotea Šušak. Festival povezuje umjetnike iz Hrvatske, Mađarske i Sjeverne Makedonije. Organizacijski okvir zvuči međunarodno. Sadržajni sloj vuče regionalno, postjugoslavenski.

Hrvatska kulturna scena voli riječ „most“. Rijetko kaže prema čemu most vodi. Kad u programu stoji Yugoslav Songbook, smjer je jasan: prema emocionalnoj rehabilitaciji zajedničkog jugoslavenskog pejzaža.

Što točno država financira

U službenim rezultatima programa Međunarodne kulturne suradnje za 2026. Centru za kulturu Trešnjevka za Poetic Bridge odobreno je 1.600 eura. Narod.hr ističe da pitanje nije toliko novac koliko kulturna politika koju država njime podupire.

Yugoslav Songbook, uz nastup Vesne Pisarović, festival opisuje kroz istraživanje sjećanja, identiteta i „zajedničkog glazbenog nasljeđa regije“. Naziv nije metafora. Riječ je o „jugoslavenskoj pjesmarici“. U Hrvatskoj ta riječ nije neutralna. Ona nosi teret države koja je Hrvatskoj nametnula ideologiju, represiju i na kraju ratnu agresiju iz Beograda.

Mostovi jesu. Ali prema kojem sjećanju?

Regionalna suradnja sama po sebi nije skandal. Hrvatska treba razgovarati sa susjedima. Problem nastaje kad se „zajedničko nasljeđe“ pakira tako da briše hrvatski državotvorni okvir i vraća emocionalni pečat Jugoslavije kao kulturnog doma.

Poetic Bridge nije samo večer poezije. To je projekt koji kulturne veze bivše Jugoslavije ponovno promatra kao zajednički prostor. To je legitimna umjetnička pozicija. Nije politički nevina. Državni pečat na takvom programu šalje poruku da je jugoslavenski okvir opet poželjan vokabular kulturne politike.

U zemlji koja još vodi bitku oko Vukovara, školskih udžbenika i jezika Domovinskog rata, takav pečat nije sitnica. On normalizira rječnik koji žrtvu i agresora gura u isti „regionalni“ koš.

Kulturna politika i odgovornost ministarstva

Ministarstvo kulture i medija pod Ninom Obuljen Koržinek godinama naglašava međunarodnu suradnju, raznolikost i prekogranične projekte. Poetic Bridge se u taj model lijepo uklapa. Zato je legitimno pitati: što točno ministarstvo želi poduprijeti kad u programu stoji Yugoslav Songbook?

Kritika ovdje ide na konkretnu odluku financiranja i na poruku koju ta odluka šalje. Ako država javnim novcem potvrđuje projekt čiji je najjasniji simbol jugoslavenska pjesmarica, onda građani smiju tražiti obrazloženje. Posebno dok se u istoj državi vodi bitka oko sjećanja na 1991. i 1995.

Zagreb Možemo, Trešnjevka i isti krug

Nije slučajno da se festival događa u instituciji pod gradskom vlašću Možemo. Kulturni aparat glavnog grada već godinama favorizira jezike „suživota“, „regije“ i „suočavanja“ koji često znače relativizaciju hrvatske pobjede 1995. i zamagljivanje agresije. Državni novac koji uleti u taj krug nije tehnički detalj. On je pečat.

Pravo pitanje nije treba li Hrvatskoj kulturna suradnja. Treba. Pravo pitanje je: kakvu sliku regionalnog prostora država plaća poreznim novcem, i zašto baš onu u kojoj Jugoslavija opet zvuči kao topla riječ, a ne kao upozorenje iz povijesti.