KAKO JE EKO BOMBA STIGLA U PPK VELEBIT: Put Šinceka i otmica Like od Možemo!/SDP-a

Prije nego što su Ličani stigli do Zagreba, dogodilo se ono čega su organizatori Hoda za Liku najviše strahovali: poanta je oteta. Ekološka katastrofa u Gospiću — deseci tisuća tona opasnog otpada, ugroženo zdravlje, pitka voda, budućnost cijele regije — pretvorena je u predizborni poligon. Dnevno.hr razotkriva lanac kojim je eko-bomba stizala u PPK Velebit; Narodni Reporteri dodaju ono što mainstream zataškava: Možemo! i SDP nisu spasitelji Like, nego paraziti na njezinoj muci.

U fokusu lijevih stranaka u danima uoči prosvjeda nije bila sanacija otprilike 30.000 tona otpada, nego rušenje Vlade preko zagrebačke pozornice. Lokalni problem dignut je na razinu ideološke fronte, uz nerealne zahtjeve za opozivom, dok se bit — tko je dovezao otrov, tko je gledao kroz prste, koji su rokovi odvoza — topila u estradi, Severini i svađi tko je veći Hrvat.

Kako je otrov došao u Liku

Istraživanje koje prenosi Dnevno pokazuje konkretan trag: dio opasnog otpada prema Gospiću i PPK Velebit veže se uz lanac u kojem se spominju Šinceki i dovozi s drugih lokacija. To nije apstraktna nebriga sustava. To su kamioni, skladišta, papiri, inspekcije koje nisu stigle ili nisu htjele stići. Kad narod pita odakle je eko-bomba, zaslužuje imena, toniraže i datume — ne floskule o zelenoj tranziciji.

Lika je desetljećima bila poligon za tuđe interese: demografsko pražnjenje, zapuštene ceste, osjećaj da Zagreb pamti Velebit samo kad treba deponij ili kad treba glas. Sad kad otrov stoji u dvorištu, isti Zagreb šalje kameru i stranačke glasnogovornike. Ličani nisu scenografija. Oni su narod koji traži da im djeca ne rastu uz bačve i prašinu.

• procijenjene količine: reda veličine 30.000 tona problematičnog otpada u Lici
• ključna lokacija u javnosti: PPK Velebit kod Gospića
• zahtjev naroda: hitna sanacija, kazne, zabrana da Hrvatska bude smetlište
• politička otmica: Možemo!/SDP fokus na rušenje Vlade umjesto na odvoz

Možemo! i SDP: krađa prosvjeda

Ljevica predvođena Možemo!, uz SDP koji se utrpava u isti vagon, prepoznala je savršenu priliku za političko parazitiranje. Uključivanje estradnih i lijevo-liberalnih ikona pretvorilo je krik ličkih radnika i seljaka u fensi aktivistički spektakl za urbanu publiku. Ličani su duboko konzervativni; kad zelena sekta i njezini medijski saveznici preuzmu fokus, prosječan čovjek iz Like povlači se — ne zato što mu nije stalo do zdravlja, nego zato što ne želi da mu muku koriste za ideologiju s kojom se ne slaže.

Branitelj u crnoj majici na istom Hodu rekao je jasno: došli su da im Možemo! ne uzme prosvjed. To nije folklor. To je dijagnoza. Dok Radojčić s pozornice priča o korupciji, Zagreb pod istom opcijom tone u vlastitim aferama. Dok SDP u Ogulinu viče na političko podmetanje požara, u Jastrebarskom se 40 godina zemlje dijeli stranačkom drugu. Moralni učitelji s ljevice imaju kratko pamćenje i dugačke mikrofone.

Plenkovićev manevar i cijena podjele

Takav pristup oporbe — estrada umjesto inspekcije, opoziv umjesto toniraže — Plenkoviću je otvorio prostor da se postavi kao tehnokratski rješavatelj, odbije doći na prosvjed uz boravak u Italiji i četiri dana ranije s ministrima dođe u Gospić najaviti odvoz i kazne. Bit problema time nije nestala; nestao je dio političkog pritiska jer je oporba sama zamaglila metu. HDZ snosi odgovornost za propuste institucija kroz godine. Ali tko pretvara sanaciju u estradu, pomaže da otpad ostane tamo gdje jest — u Lici.

Desnica se, po običaju, podijelila. Most na istom skupu s Možemo! dao je premijeru argument o neprincipijelnoj koaliciji. Umjesto jedinstvenog pritiska za rokove, kazne i zabranu da Hrvatska uvozi tuđi otpad, dobili smo svađu tko smije držati transparent. Narod to plaća plućima, ne tweetovima. Suverenistička linija zato mora biti jasna: prvo sanacija i kazne, pa tek onda obračun s političarima — ne obrnuto.

Što suverenisti traže

Prvo: potpuna sanacija s obvezujućim rokovima, javnim brojačem odvezenih tona i imenima odgovornih. Drugo: kazneni epilog za lanac dovoza i one koji su potpisivali papire. Treće: jasna politika da Hrvatska nije deponij Europe ni tranzitna zona za opasni otpad pod krinkom gospodarenja. Četvrto: prosvjed ostaje građanski i lički — bez zelene sekte koja iz Zagreba uvozi ideološki smeće jednako otrovno kao ono u bačvama.

Lika se voli, a ne izdaje. Izdaja nije samo onaj tko je dovezao otpad. Izdaja je i onaj tko od Like pravi pozornicu za rušenje Vlade dok djeca dišu prašinu. Narodni Reporteri stoje uz Ličane, uz branitelje u crnim majicama, uz zahtjev da se otpad makne — i protiv svakog pokušaja Možemo! i SDP-a da od eko-bombe naprave predizborni plakat.

Izvor: Dnevno.hr