Goluža o Thompsonu 2003.: Ako on nije na Trgu, ni ja ne idem. Nitko neće

Slavko Goluža, kapetan hrvatske rukometne reprezentacije koja je 2003. u Portugalu postala svjetskim prvakom, nije molio za dozvolu da voli Thompsona. Postavio je ultimatum. Gradska uprava poručila je da Marko Perković Thompson nije u programu dočeka na Trgu. Goluža je odgovorio: ako on nije u programu na Trgu, nije ni njemu u programu da ide na Trg. Ako on ne ide, neće ni jedan igrač. Organizator je popustio. Thompson je došao. Ostalo je povijest.

To nije nostalgija za jednu noć. To je lekcija o tome tko smije oblikovati hrvatski javni prostor: sportaši i narod, ili kulturni komisari koji drhte od zastave i pjesme.

Ultimatum iz 2003. koji je slomio zabranu

Goluža je u razgovoru za medije podsjetio kako je jedina želja zlatne generacije bila da im na dočeku iz Portugala pjeva Thompson. „Mi smo imali želju da on pjeva. Gospoda tada su rekla da on nije u programu na Trgu. Onda sam im rekao: OK. Ako on nije u programu na Trgu, nije ni meni u programu da ja idem na Trg. Ako ja ne budem išao, neće ni jedan igrač otići.“

Organizator je na kraju popustio. Goluža kaže da je „dobio malo po prstima“ i da mu je rečeno: ako ga može dovesti, neka ga dovede. Doveo ga je. Thompson je pjevao okupljenima na dočeku zlatnih rukometaša 2003. Nije to bio „skandal“. Bio je to narodni doček šampiona u kojem je identitet bio dio slave, ne prilog za brisanje.

Srebrna generacija i ista želja

I generacija koja je osvojila svjetsko srebro imala je doček na Trgu bana Jelačića uz desetke tisuća navijača. Nastupali su Prljavo kazalište, Daleka obala, Zaprešić Boysi i Thompson, koji je izlazio na bis i dva puta izvodio „Ako ne znaš šta je bilo“, neslužbenu himnu rukometaša. Pjevao je i „Geni kameni“ te „Lijepa li si“, a Domagoj Duvnjak poveo je i „Moj Ivane“.

Dolazak Thompsona bio je posebna želja igrača jer su njegove pjesme slušali tijekom turnira. „Drago nam je da je bio Thompson, kako ne“, poruka je iz svlačionice. Srna je u sličnom duhu govorio o pokazivanju domoljublja. Neki se bune. Naravno da se bune: smeta im kad sportaši ne traže oprost što su Hrvati.

Elitna kulturna zabrana i narod koji ne kleči

Godinama ista matrica: Thompson je „kontroverzan“, zastava je „previše“, Domovinski rat treba šaptati. Možemo! i SDP-ova kulturna infrastruktura vole Europe koje se srami vlastitog imena. Goluža je 2003. pokazao drugu metodu: ako elite brišu program, sportaši brišu doček. Bez njih nema ni fotografije za biltene. Narod bira stranu.

Goluža je jasan i danas: sluša koga hoće, uključujući pjevače iz susjednih zemalja, jer je to osobno pravo. „Meni ne može nitko zabraniti koga ću ja slušati.“ To je sloboda koju ljevica propovijeda dok je uskraćuje Hrvatima koji vole Thompsona. Dvostruki standard nije kultura. To je cenzura u rukavicama.

Identitet nije dodatak medalji

Thompson nije tema za „ulaznice i termine“ kao glavnu vijest. Već je najavljen i Stuttgart, 7. studenoga, Porsche-Arena. Ovdje je bit drugdje: hrvatski sportaši odbijaju da im netko iz ureda kaže koja pjesma smije stajati uz zlato i srebro. Identitet nije dekor. Identitet je dio pobjede.

Narodni Reporteri stoje uz Golužu, uz rukometaše i uz Thompsona. Tko 2003. nije smio na program, a ipak je zapjevao jer su šampioni rekli „onda ni mi ne idemo“, dokazao je jednostavnu istinu: Hrvatska se ne daje kulturno razoružati. Dok sportaši tako govore, narod još diše. Dok elite zabranjuju, narod zapjeva glasnije.

Zašto ova priča udara jače od jednog intervjua

Golužin ultimatum iz 2003. i želja srebrne generacije nisu slučajni flashbackovi. Oni pokazuju kontinuitet: hrvatski sportaši biraju Thompsona jer im pjesme nose ritam svlačionice i domoljublje koje se ne mora ispričavati. Dok kulturni posrednici nude „sigurniji“ program, narod i reprezentativci biraju ono što osjećaju kao svoje.

To je razlika između Hrvatske koja pjeva i Hrvatske koja šuti da netko u salonu ne namršti obrve. Narodni Reporteri biraju prvu. Jer medalja bez identiteta postaje prazan metal, a Trg bez pjesme postaje scena za tuđu režiju.