Nakon 12 godina stanke: Ališpagi opet sude zbog 22 ubijena Hrvata u Trusini

Pred Sudom Bosne i Hercegovine u petak je počelo novo suđenje Zulfikaru Ališpagi Zuki, bivšem zapovjedniku Specijalnog odreda Armije BiH „Zulfikar“. Tereti ga se za zapovjednu odgovornost zbog ubojstava u Trusini kod Konjica 16. travnja 1993.: 18 hrvatskih civila i četiri pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Suđenje kreće 12 godina nakon što je njegov predmet razdvojen. Dok Beograd diže kult Mladića, a dio Europe broji „balanse“, Hrvatska mora brojati imena. Trusina nije fusnota.

Što tužiteljstvo kaže — i što obrana odbija

Tužitelj Ljubo Badnjar pročitao je optužnicu i najavio da će dokazivati kako je Ališpago imao stvarni nadzor nad pripadnicima postrojbe koja je djelovala pri Stožeru vrhovnog zapovjedništva Armije BiH. Prema optužnici, zapovjednik nije poduzeo mjere protiv podređenih nakon što je znao za zločin. Obrana optužbe odbacuje kao neosnovane, dokaze kao nezakonite. Ališpago se ponovno pozvao na zdravstvene probleme i poteškoće s pamćenjem. Sud BiH odbio je zahtjev za novo vještačenje sposobnosti. Nastavak je zakazan za 2. listopada.

Optužnica je podignuta još 2010. Postupak protiv njega razdvojen je 2014. zbog zdravlja. Ostalima je suđenje pravomoćno završeno 2017.: Nihad Bojadžić 15 godina, Nedžad Hodžić 12, Mensur Memić 10, Edin Džeko 13, Rasema Handanović (priznanje i suradnja) pet i pol; Dževad Salčin i Senad Hakalović oslobođeni. Zapovjednik je ostao na čekanju. Dvanaest godina nije „tehnički detalj“. Dvanaest godina je poruka obiteljima da pravda može čekati dok pamćenje blijedi.

16. travnja 1993.: isti dan, druga mjera

U napadu na Trusinu pripadnici odreda Zulfikar ubili su 18 civila hrvatske nacionalnosti i četiri zarobljena pripadnika HVO-a. Istoga dana dogodio se i zločin u Ahmićima, gdje su pripadnici HVO-a ubili 116 Bošnjaka. Hrvatska ne briše Ahmiće da bi branila Trusinu. Traži isto što traži svaka civilizacija: ime, dokaz, kazna — bez selektivnog zaborava. Kad se o Hrvatima govori samo kroz tuđe zločine, a o zločinima nad Hrvatima šuti, to nije povijest. To je propaganda.

U tjednu državnog ispraćaja Ratku Mladiću u Beogradu, Trusina podsjeća da agresija i zločini nisu imali samo jednu adresu. Dok Vučićeva Srbija diže genocidca na pijedestal, a dio bošnjačkog političkog spektra u BiH traži ukidanje RS, hrvatske žrtve u Hercegovini opet moraju čekati red na sudu. Narodni Reporteri neće sudjelovati u toj utakmici zaborava.

Zašto je ovo hrvatska tema danas

Jer pravomoćne kazne za izvršitelje postoje, a zapovjedna odgovornost tek sad ulazi u novi krug. Jer „zdravlje“ i „pamćenje“ ne smiju postati vječni izlaz. Jer Hrvatska u Bruxellesu već postavlja crvenu liniju prema Srbiji zbog Mladića — i mora jednako čvrsto pratiti bihaćke i sarajevske postupke kad su žrtve Hrvati. Jandrokovićeva poruka o EU pregovorima vrijedi i ovdje: bez istine nema partnerstva.

Možemo! i dio SDP-a rado drže lekcije o „suočavanju s prošlošću“ kad treba napasti domoljubni repertoar. Rjeđe kad treba reći naglas: 22 Hrvata u Trusini nisu kolateralna šteta tuđeg narativa. Oni su naši mrtvi. Sud BiH sada ima priliku — i dužnost — dokazati da zapovjednik nije iznad vremena.

Što pratiti do 2. listopada

Saslušanje preostalog svjedoka. Dokazuju li se linije zapovijedanja i znanje o zločinu. Hoće li zdravstveni izgovori opet usporiti postupak. I hoće li hrvatska diplomacija i saborski konsenzus Trusinu držati jednako glasno kao Topčider. Narodni Reporteri hoće. Jer pamćenje bez pravde postaje folklor. A folklor ne vraća očeve i majke.

Pamćenje bez utakmice zaborava

Hrvatska ne smije upasti u zamku u kojoj se Trusina spominje samo kao „kontrategla“ Ahmićima. Zločin je zločin. Ali hrvatska javnost ima pravo — i dužnost — biti glasnija kad su žrtve naši civili i zarobljenici koji su digli ruke. Dvanaest godina razdvojenog postupka zbog zdravlja nije neutralna statistika. To je vrijeme u kojem obitelji stare, svjedoci nestaju, a politički narativi grade se bez njihovih imena.

U tjednu kad Srbija diže Mladića, a dio BiH spektra traži brisanje Daytonskih okvira, Trusina je test: hoće li Zagreb pratiti sudnicu jednako pažljivo kao Topčider. Narodni Reporteri hoće. Jer 22 Hrvata nisu broj za ravnotežu. Oni su dokaz da pravda kasni — i da se ne smije predati.

Izvor: HRT / Hina