„Majku su mi ubili, oca zaklali pred kućom“: Uzdol pamti 41 žrtvu, pravda još čeka

U Uzdolu u Bosni i Hercegovini 14. rujna 2026. obilježena je 33. godišnjica stradanja Hrvata. Dana 14. rujna 1993. pripadnici Armije BiH ubili su 29 hrvatskih civila i 12 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane. Ukupno 41 žrtva. Među njima djeca i starci. Ispred crkve održana je misa, zapaljene su svijeće. Kata Marić, preživjela, rekla je riječi koje se ne smiju zaboraviti: naišli su, pobili sve, nisu nikoga ostavili. Majku su joj ubili, oca zaklali pred kućom. Kad je vidjela krv, rekla je, to nikad neće zaboraviti.

Ovo nije lokalna kronika iz Rame. Ovo je hrvatsko pamćenje. Uzdol stoji uz Grabovicu, Ahmiće i sve one točke na karti gdje se hrvatska krv tretirala kao sporedna stavka u tuđim diplomatskim igrama. Trideset i tri godine kasnije Hrvatska mora govoriti jasno: zločin se zove zločin, a pravda koja kasni nije pravda.

Što se dogodilo 14. rujna 1993.

U ranim jutarnjim satima, u sklopu operacije Armije BiH „Neretva ’93“, pripadnici Prozorskog bataljuna upali su u selo Uzdol i zaselke. Civili su ubijani u kućama i dvorištima. Najmlađe žrtve bili su desetogodišnji Stjepan Zelić i trinaestogodišnja Marija Zelić. Najstarija Lucija (Luca) Zelenika imala je 87 godina. Ubijena je i dvanaestogodišnja Jadranka Zelenika. To nisu „kolateralne štete“. To je masakr nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti.

Povjesničar Ante Nazor na komemoraciji je podsjetio na gorak paradoks: Hrvatska je BiH pružala utočište, pomoć i vojnu potporu, a onda se dogodi ovakav zločin u sukobu s onima kojima je ta pomoć bila prva linija. Za Narodne Reportere to nije samo povijesna rečenica. To je moralni račun koji se još nije namirio.

Pravda koja je stala na Enveru Buzi

Jedina značajnija pravomoćna osuda vezana uz Uzdol tiče se Envera Buze, tadašnjeg vršitelja dužnosti zapovjednika Samostalnog bataljuna Prozor. Sud BiH utvrdio je da nije naredio istragu ni kažnjavanje podređenih nakon ubojstava civila. Kazna je smanjena s 12 na osam godina zatvora. Obitelji žrtava i hrvatska javnost godinama ponavljaju isto: nalogodavci i neposredni počinitelji nisu procesuiraní do kraja. Zapovjedna odgovornost ostala je rupa kroz koju istina curi, a krivnja se razvodnjava.

Dok se drugi zločini u BiH tretiraju kao vječne lekcije, Uzdol se u međunarodnom medijskom prostoru često gura na marginu. To nije slučajnost. To je hijerarhija patnje u kojoj hrvatske žrtve dobivaju kraće naslovnice. Narodni Reporteri tu hijerarhiju odbijaju.

Hercegovina, Rama i hrvatski opstanak

Uzdol nije samo mjesto sjećanja. To je podsjetnik da Hrvati u BiH žive u prostoru u kojem demografija, pravosuđe i politički pritisak i dalje oblikuju svakodnevicu. Sjećanje bez političke volje postaje folklor. Hrvatska država ima dužnost pratiti procesuiranje, podržati obitelji i ne dopustiti da se 41 ime pretvori u godišnji ritual bez sadržaja.

Suverenistička linija ovdje nije „mržnja“. To je zahtjev da se istina ne mijenja zbog diplomatskog komfora. Tko god u Zagrebu ili Bruxellesu danas relativizira Uzdol da bi „gradio povjerenje“, gradi ga na leđima ubijene djece. To nije pomirba. To je izdaja pamćenja.

Poruka Zagrebu i onima koji vole zaborav

Možemo! i SDP rado drže lekcije o „suočavanju s prošlošću“ kad im to služi ideološkom napadu na hrvatski identitet. Rjeđe čujemo isti žar kad treba imenovati Armiju BiH kao počinitelja u Uzdolu. Dvostruko mjerilo nije etika. Dvostruko mjerilo je propaganda.

14. rujna 2026. Hrvatska stoji uz Uzdol. Stoji uz Katu Marić i uz sve obitelji koje još čekaju imena, optužnice i kazne. Stoji uz Hercegovinu koja zna što znači biti manjina na vlastitom kamenju. Pamćenje nije opcija. Pamćenje je dužnost. Dok god počinitelji hodaju, a djeca iz Uzdola ostaju samo brojke, Republika Hrvatska mora govoriti oštro, jasno i bez lažne neutralnosti.

Što tražimo

Potpuno rasvjetljavanje. Procesuiranje nalogodavaca i izvršitelja. Javnu podršku obiteljima. I odbijanje svakog pokušaja da se Uzdol pretvori u „složeni kontekst“ u kojem nestaju imena ubijenih. 41 Hrvat. 29 civila. 12 HVO-a. 14. rujna 1993. To se ne relativizira. To se pamti.