Milijuni iz proračuna, a kino dvorane prazne: Tko su miljenici HAVC-a i Ministarstva?

Svake godine Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i Ministarstvo kulture i medija raspodjeljuju milijune eura poreznih obveznika za film, kazalište i nezavisnu kulturu. Dok se čelnici institucija hvale potporom umjetničkoj slobodnoj produkciji i festivalskim nastupima, službene brojke o gledanosti otkrivaju poraznu istinu.

Niz privatnih udruga, produkcijskih kuća i povlaštenih autora godinama povlači izdašna sredstva iz proračuna za projekte koje u kinima i na kazališnim daskama gleda tek neznatan broj ljudi. Istražili smo kako funkcionira zatvoreni krug financiranja domaće kulture i zašto publika već godinama okreće leđa projektima koje sponzorira država.

Kada se usporede službeni podaci o dodijeljenim javnim sredstvima s podacima o prodanim ulaznicama u hrvatskim kinima, kojima upravlja Box Office HR ili sam HAVC u svojim godišnjim izvješćima, matematika postaje neumoljiva. Brojni igrani i dokumentarni filmovi, koji od HAVC-a za proizvodnju dobiju između 300 tisuća i milijun eura javnog novca, u domaćim kinima završe s jedva 500 do 2000 gledatelja.

Kada se ukupan iznos državne potpore podijeli s brojem prodanih karata, dolazi se do apsurdnog podatka da hrvatski porezni obveznici po svakom gledatelju u kinu subvencioniraju iznose od 100, 200, pa i više od 500 eura. Dok komercijalni naslovi moraju opravdati svaki uloženi cent na tržištu, za povlašteni krug autora i producenata tržište i odaziv publike uopće ne postoje kao kriterij uspjeha.

FOTO: Nera Šimić/CROPIX

Zatvoreni krug umjetničkih savjetnika i produkcijskih kuća

U središtu problema leži sustav dodjele sredstava. Odluke o tome tko će dobiti stotine tisuća eura donose umjetnički savjetnici i kulturna vijeća čiji se članovi rotiraju u vrlo uskom krugu ljudi. U praksi to nerijetko funkcionira po principu spojenih posuda, gdje producent ili redatelj koji ove godine sjedi u vijeću i odlučuje o tuđim projektima, već iduće godine prijavljuje vlastiti projekt pred kolegama kojima je ranije dodjeljivao sredstva. Rezultat je uspostava svojevrsnog monopola u kojem nekoliko istih produkcijskih kuća i udruga godinama osigurava stabilno financiranje, bez obzira na to jesu li njihovi prethodni projekti propali kod publike. Isti obrazac preslikava se i na nezavisnu kulturnu scenu i kazališne udruge koje financira Ministarstvo kulture i medija. Pojedine udruge dobivaju redovite godišnje potpore za rad i prostore, dok izvedbe njihovih predstava slušaju i gledaju uglavnom uski krugovi poznatika i istomišljenika.

Kada se detaljnije analiziraju odluke o raspodjeli javnih sredstava, jasno se vide vodeći akteri te povlaštene mreže. Među produkcijskim kućama ističe se Kinorama pod vodstvom producentice Ankice Jurić Tilić, kao jedna od najmoćnijih domaćih kuća koja redovito osigurava najveće iznose za dugometražne igrane filmove i koprodukcije. Iako su iznijeli uspješne projekte poput serijala o Koku ili filma Zvizdan, mnogi njihovi naknadni projekti financirani sa stotinama tisuća eura prošli su uz minimalan odaziv u kinima.

Jednako tako, Interfilm vlasnika Ivana Maloče godinama predstavlja nezaobilaznu adresu na natječajima HAVC-a i HRT-a, producirajući niz filmova i serija koji redovito dobivaju maksimalne iznose potpora. Tu je i Propeler Film Borisa T. Matića, ujedno i osnivača Zagreb Film Festivala, čiji projekti redovito dobivaju visoke iznose za razvoj i proizvodnju unatoč tome što u kinodvoranama izvan festivalskih krugova ostvaruju skromne rezultate.

FOTO: Danijela Peračić/CROPIX

Lista je poduža

U dokumentarnoj sferi Factum i ZagrebDox pod vodstvom Nenada Puhovskog godinama drže primat u financiranju, što redovito izaziva prigovore o monopolizaciji dokumentarne scene. Istovremeno, kuće i udruge poput Nucleus Filma i Restarta dominiraju u sferi takozvanog nezavisnog, angažiranog i eksperimentalnog filma, redovito osiguravajući sredstva od HAVC-a i Zaklade Kultura nova. U redateljskim redovima također djeluje autorski krug čiji projekti gotovo nikada ne bivaju odbijeni na natječajima, bez obzira na zaradu na blagajnama.

Vinko Brešan tako predstavlja redatelja čiji projekti u Interfilmu u pravilu automatski prolaze na natječajima i dobivaju najveća moguća sredstva za proizvodnju. Dana Budisavljević iz Hulahop produkcije nakon filma Dnevnik Diane Budisavljević osigurala je status autorice čije inicijative i projekti imaju otvorena vrata u Ministarstvu i HAVC-u, dok je Dalibor Matanić godinama bio apsolutni vodeći autor HAVC-a i HRT-a s milijunskim iznosima za filmove i serije poput Novina ili Područja bez signala, sve do nedavnog povlačenja iz javnosti.

Slična je situacija i u civilnom sektoru kulture koji izdašno financiraju Ministarstvo kulture i medija te Zaklada Kultura nova. Udruga Domino i Queer Zagreb pod vodstvom Zvonimira Dobrovića godinama dobivaju stotine tisuća eura za festivale i performanse izrazito usko profilirane publike. Pored njih, ideološki profilirane udruge poput BLOK-a, odnosno Lokalne baze za osvjetljavanje kulture, te Postpesimista i Multimedijalnog instituta MaMama iz kruga oko platforme Možemo i lijevog aktivizma, iz proračuna za kulturu i civilno društvo godinama crpe znatna sredstva za teorijske radionice, tribine i izložbe bez šireg društvenog odjeka.

FOTO: Nera Šimić/CROPIX

Izgovor zvani 'art-film' i festivalski alibi

Na opravdane kritike o mizernoj gledanosti, iz HAVC-a i strukovnih udruga godinama stiže uobičajeni alibi kako se nacionalna kinematografija ne smije mjeriti tržišnim aršinima te da su stvarni cilj umjetnička vrijednost i promocija na inozemnim festivalima. Međutim, analitika pokazuje da velika većina tako financiranih filmova ne ostvaruje niti zamjetne međunarodne rezultate na relevantnim A-festivalima poput Cannesa, Berlina ili Venecije, već završava na marginalnim smotrama bez ikakvog odjeka.

S druge strane, rijetki domaći projekti koji uspiju privući desetke tisuća gledatelja u kina nerijetko na natječajima bivaju odbijeni ili dobivaju tek mrvice uz obrazloženje da su previše komercijalni. Sustav u kojem se javni novac troši bez odgovornosti prema onima koji ga financiraju, odnosno hrvatskim građanima, dugoročno šteti samoj kulturi.

Stvara se klima apatije u kojoj publika stječe dojam da je domaći film ili kazališna predstava sinonim za dosadu i ideološko podilaziti uskim interesnim skupinama. Ako Ministarstvo kulture i HAVC ne uvedu jasne i mjerljive kriterije koji će valorizirati odaziv publike, gledanost u kinima i stvarni umjetnički odjek, nastavit će se praksa u kojoj proračun služi kao privatni bankomat za odabrane, dok su kino dvorane i kazališta sve prazniji.