Profesor iznio tri scenarija za kraj rata u Ukrajini: teret sve više pada na Europu

Rusko-ukrajinski rat ulazi u završnu fazu, čiji bi se konačni politički i vojni obrisi mogli jasno nazrijeti do kraja 2026. godine, tvrdi japanski profesor međunarodne politike i nacionalne sigurnosti Masahiro Matsumura sa Sveučilišta St. Andrew's u Osaki, u analizi posvećenoj strukturnim slabostima Ukrajine i sve težem položaju njezinih europskih saveznika.

Prema njegovoj procjeni, ishod rata više neće ovisiti o pojedinačnim vojnim operacijama ili napadima dronovima, nego o dugoročnoj sposobnosti zaraćenih strana da osiguraju dovoljno vojnika, financiraju državu i vojsku te zadrže potporu saveznika. Tri su, smatra, ključna čimbenika koji rat guraju prema završnici: dramatičan demografski pad Ukrajine, smanjenje američke pomoći uz prebacivanje tereta na Europu te ograničeni strateški učinak ukrajinskih napada na ruski teritorij.

Ukrajina je, podsjeća Matsumura, i prije invazije imala ozbiljne demografske probleme. Od gotovo 52 milijuna stanovnika nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. broj se kontinuirano smanjivao zbog niskog nataliteta, iseljavanja i gospodarske nestabilnosti, a gubitak Krima i dijelova istoka zemlje te sam rat od 2022. dodatno su ubrzali taj pad. Prema njegovim procjenama, na području pod kontrolom kijevskih vlasti danas živi tek oko 25 milijuna ljudi.

Takav demografski pad izravno se odražava na sposobnost vođenja rata: sve je manje muškaraca sposobnih za vojnu službu, zbog čega je mobilizacija proširena na starije dobne skupine, a istodobno se smanjuje broj radno aktivnih građana koji plaćaju poreze, što povećava ovisnost o stranoj pomoći. Rusija, s četiri do pet puta više stanovnika, prema autoru uspijeva održavati priljev vojnika financijskim poticajima i regrutacijom u siromašnijim regijama.

Struktura strane pomoći Ukrajini bitno se promijenila otkako se Donald Trump vratio u Bijelu kuću. Dok je administracija Joea Bidena osiguravala velik dio ukupne vojne i financijske potpore, američka se pomoć tijekom 2025. i 2026. znatno smanjila, a najveći dio tereta prebačen je na Europsku uniju, pri čemu je Njemačka postala jedan od ključnih financijskih i industrijskih oslonaca Kijeva.

Matsumura upozorava da takvo stanje stvara sve veće ekonomske i političke probleme u samoj Europi, gdje dugotrajno financiranje ukrajinskog proračuna i vojske, visoke cijene energije te potreba za jačanjem obrambene proizvodnje dodatno opterećuju državne proračune i potiču nezadovoljstvo birača, dok se kontinent, kako opisuje autor, nalazi u svojevrsnom strateškom paradoksu - ne želi prihvatiti mogući poraz Ukrajine, ali nema kapacitete za neograničeno financiranje rata.

Za Hrvatsku, koja je devedesetih iskusila vlastiti obrambeni rat i agresiju, ovakve analize dodatno naglašavaju važnost jedinstva europskih saveznika i realističnog planiranja obrane, umjesto oslanjanja na tuđu vojnu i financijsku pomoć koja se, kako pokazuje ukrajinsko iskustvo, s vremenom može smanjiti ili preusmjeriti.