LINDSAY CLANCY: Ubila troje djece — porota zapela, Amerika u cirkusu, kultura smrti na optuženičkoj klupi

Amerika danima priča o Lindsay Clancy. Ne o Cori (5), Dawsonu (3) i Callanu (8 mjeseci) — o majci koja ih je 24. siječnja 2023. u Duxburyju, Massachusetts, zadavila elastičnim trakama za vježbanje u podrumu obiteljske kuće. Potom je prerezala zapešća i vrat te skočila s drugog kata. Preživjela je, paralizirana od struka nadolje. Djeca nisu. To je činjenica koju medijski cirkus i psihijatrijski žargon ne smiju zamagliti.

Suđenje u Plymouth Superior Courtu počelo je 20. srpnja 2026., trajalo oko šest tjedana; završne riječi pale su 27. kolovoza. Porota od devet žena i tri muškarca vijeća — i zapinje. Sudac William Sullivan već je dvaput čuo da nema jednoglasnosti. ABC News otkriva: porotnici se svađaju oko standarda „izvan razumne sumnje“. Obrana zove postporođajnu psihozu. Tužitelji zovu plan. U međuvremenu troje mrtve djece postaje sporedna figura u drami o majčinom umu. To nije pravda. To je kultura smrti prerušena u empatiju.

Što se dogodilo u manje od sat vremena

Na dan ubojstva Lindsay se ponašala „normalno“: dijete kod liječnika, igra kod kuće. Oko 17 sati zamolila je muža Patricka da ode po naručenu hranu i lijek. Vratio se oko 18:00. U manje od sata djeca su mrtva ili umiruća. Callan je preminuo nekoliko dana kasnije. Tužiteljstvo ističe mobilnu aplikaciju kojom je mjerila udaljenost do restorana — vremenski prozor. Obrana tvrdi da je čula muški glas koji naređuje ubojstvo djece i sebe. Tužitelji odgovaraju: plan, predumišljaj, hladna kalkulacija. Psihijatrijski koktel od 13 lijekova nije alibi za brisanje žrtava iz naslova.

Clancy ne poriče da je ubila djecu. Porče krivnju u kaznenom smislu. Razlika je ogromna — i upravo zato porota tone u pravnu maglu. Ako se ne dogovore, sudac može proglasiti poništenje suđenja. Mistrial. Novi postupak. Ili nagodba. Dok odvjetnici broje sate, grobovi troje djece ne čekaju anketu.

Medijski cirkus i kampanja koja briše žrtve

Dio američke javnosti stoji uz Lindsay. Pokrenuta je donatorska kampanja za njezine roditelje — hotele, putovanja, selidbu iz Connecticuta u Massachusetts. Organizatori kažu da ne traže pristanak na njezinu krivnju. Ali poruka je jasna: fokus je na majci, ne na Cori, Dawsonu i Callanu. Narod.hr točno bilježi prigovor: mentalna bolest može objašnjavati, ali ne smije žrtve učiniti sporednima u priči o njihovoj smrti. To je točka na kojoj civilizacija ili stoji ili pada.

Kultura smrti radi uvijek isto: prvo relativizira život nerođenog, potom života nemoćnog, potom života djeteta koje smeta narativu. Hrvatska to poznaje iz domaćih bitaka — od abortusa kao „prava na izbor“ do salonskog prezirа prema obitelji. Kad Amerika tjednima broji porotničke bilješke, a ne imena ubijene djece, šalje signal i nama: život je pregovaračka masa.

Mentalno zdravlje nije dozvola za zaborav

Postporođajna psihoza postoji. Anksioznost postoji. Suicidalne misli postoje. Nitko ozbiljan to ne poriče. Ali ozbiljna društva razlikuju bolest od brisanja odgovornosti i od medijskog kulta počinitelja. Massachusetts za ubojstvo prvog stupnja nosi doživotnu kaznu bez uvjetnog otpusta. Drugi stupanj — doživotna s mogućnošću otpusta. Nehaj — do 20 godina. Neuračunljivost — psihijatrijska ustanova, možda doživotno. Sustav ima alate. Ono što nema jest moralni kompasi ako žrtve nestanu iz rečenice.

Jutarnji prenosi zastoj porote i raspravu o razumnoj sumnji. To je novinarski posao. Naš posao je politički: reći da troje djece nije „kontekst“. Oni su razlog zbog kojeg sud postoji. Tko danas u Zagrebu iz Možemo! ili SDP-a brže brani „pravo na izbor“ nego život djeteta, neka prvo pročita imena Cora, Dawson, Callan — pa tek onda drži lekcije o empatiji.

Obrana života u Hrvatskoj nije opcija

Narodni Reporteri povezuju američki užas s hrvatskom crvenom linijom. Obrana života — od začeća do prirodne smrti — nije „klerikalizam“. To je civilizacijski minimum. Kultura koja uči da se život može „kontekstualizirati“ sutra će kontekstualizirati i zločin. Kultura koja gradi cirkus oko počinitelja, a žrtve gura u fusnotu, nije milosrdna — ona je smrtonosna.

Porota u Plymouthu može zapeti. Haag može biti dvoličen. Zagreb može moralizirati. Ali troje djece u Duxburyju ostaje troje djece. Hrvatska koja želi ostati Hrvatska mora reći jasno: život se ne pregovara. Mentalna bolest se liječi. Ubojstvo djece se ne estetizira. I medijski cirkus koji briše žrtve nije novinarstvo — to je sudionik kulture smrti.

Izvor: narod.hr; jutarnji.hr / ABC News / Associated Press; suđenje Plymouth, stanje 5. 9. 2026.