Vučić plače nad Thaçijem, a Hrvatskoj drži lekciju o Gotovini: licemjerje iz Beograda

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić obratio se javnosti nakon prvostupanjske presude Specijaliziranog vijeća u Haagu bivšim zapovjednicima OVK Hashimu Thaçiju, Kadriju Veseliju, Rexhepu Selimiju i Jakupu Krasniqiju, piše Jutarnji list. Thaçi i Krasniqi dobili su po 25 godina, Veseli 18, Selimi 13, ukupno 81 godinu zatvora zbog ratnih zločina. Vučić je odluku nazvao licemjernom, usmjerenom protiv Srba, pa je u istom dahu spomenuo Antu Gotovinu, Nasera Orića, „Žutu kuću“, navodnu vojnu alijansu Zagreba, Prištine i Tirane te najavio da pakira torbe i odlazi s predsjedničke funkcije da bi se kao „običan građanin“ bacio u kampanju.

Presuda nije tema ovog teksta. Tema je predstava iz Beograda: čovjek koji godinama relativizira zločine i napada Hrvatsku sada drži lekciju o pravdi jer su četiri čelnika OVK osuđena, ali ne po njegovom scenariju.

Bijesan što nema pečata po njegovoj mjeri

Četvorica bivših čelnika OVK proglašena su krivima za ratne zločine: protupravno lišavanje slobode, surovo postupanje, mučenje i ubojstva. Vučića to nije umirilo. Posebno ga je pogodilo što je sudsko vijeće odbacilo svih šest točaka koje su se odnosile na zločine protiv čovječnosti. Po njegovom tumačenju, sud je time htio sačuvati kredibilitet OVK i izbjeći da tu organizaciju proglasi zločinačkom.

Nadalje je upozorio da u presudu nisu uračunati zločini nad Srbima počinjeni nakon lipnja 1999., kada je na teren stigao KFOR, niti slučaj „Žuta kuća“. Sud je, kako se prenosi, obrazložio da su napadi bili usmjereni na pojedince, a ne na širu populaciju. Vučiću to nije dovoljno. On želi širi pravni pečat, pa iz istog govora prelazi na Hrvatsku i Antu Gotovinu kao da je Haag njegov osobni studio za obračun sa susjedima.

Gotovina, Orić i vječna priča da su „samo Srbi krivi“

Srpski je predsjednik izrazio sumnju da će kazne opstati na višim instancama. Prisjetio se odluka Međunarodnog suda, izravno spomenuo slučaj Ante Gotovine i Nasera Orića te ustvrdio da se u regionalnom narativu „u pravilu nastoji postići da isključivo Srbi budu proglašeni odgovornima“. Upozorio je i na Ustavni sud Kosova koji, po njegovim riječima, može ukinuti presudu i vratiti postupak na početak pod izlikom povrede procesnih prava.

Poruka je prozirna. Kad Srbi bivaju osuđeni, to je „pravda“. Kad Albanci OVK-a dobiju desetljeća zatvora, to je „licemjerje“ jer nije ispalo baš onako kako bi Beograd napisao u komuniké. Istodobno Vučić Hrvatskoj predbacuje navodnu vojnu alijansu sa Prištinom i Tiranom, kao da Zagreb treba tražiti njegov blagoslov za vlastitu sigurnosnu politiku.

Lekcija o medijima i „osloboditeljima“

Vučić se oštro okomio na medije u Zagrebu, Sarajevu, Podgorici i Prištini. Optužio ih je da srpske optuženike zovu krvnicima, dok osuđene zapovjednike OVK u regionalnoj javnosti prikazuju kao osloboditelje. Djelomično ima pravo na jednu stvar: mit o „čistoj OVK“ godinama je bio politički štit. Ali čovjek koji u Beogradu godinama njeguje kult Ratka Mladića i relativizira Srebrenicu nije moralni arbiter te rasprave.

Hrvatska javnost ne treba Vučićevu dozvolu da Kaže da su i OVK i JNA/VRS imali zločinačke strukture. Haag je Thaçija i ostale osudio za konkretna djela. To nije hrvatska propaganda. To je sudska činjenica. Vučićev problem nije nedostatak pravde. Njegov je problem što pravda nije isključivo srpski monopol na patnju.

Pakira torbe, a opet je u centru scene

Na kraju dugog obraćanja Vučić je najavio da „pakira svoje stvari“ i odlazi s funkcije predsjednika kako bi u kampanji sudjelovao kao običan građanin. Tvrdio je da je zemlji služio u najtežim okolnostima i „podigao je iz pepela“. Scena je poznata: najava odlaska kao vrhunac pažnje, a mir, dijalog s Prištinom i EU kao rekviziti za međunarodnu publiku.

Dok Beograd plače što Thaçi nije dobio još teži pečat, Hrvatska treba gledati vlastite interese: jasno sjećanje na Domovinski rat, čvrst stav prema relativizaciji zločina i odbijanje da joj Vučić drži lekcije o Gotovini. Thaçiju 25 godina nije dokaz da je Hrvatska „licemjerna“. To je dokaz da mitovi o nepogrešivim „osloboditeljima“ imaju rok trajanja. Vučićeve suze nad tom presudom ostaju ono što jesu: politički teatar s Gotovinom kao rekvizitom.