Trump o Ceuti: „Španjolska će biti uništena zemlja“ – lekcija za Hrvatsku

„Španjolska će biti uništena zemlja.“ Donald Trump u intervjuu za GB News 3. rujna nije birao riječi. Masovni priljev migranata u Ceutu krajem srpnja nazvao je „gorim od invazije“ i „vrlo tužnim prizorom“. Poruka nije samo za Madrid. Poruka je za svaku europsku državu s vanjskom granicom – uključujući Hrvatsku u Schengenu. Tko misli da je Ceuta daleko, ne razumije kako migracijski pritisak bira najslabiju kariku.

Ceuta: gori od invazije

Američki predsjednik opisao je ono što se dogodilo u španjolskoj enklavi kao dokaz gubitka kontrole nad granicom. Migranti, rekao je, potom mogu „navaliti“ u druge europske zemlje, pa čak završiti u Ujedinjenom Kraljevstvu. Istodobno je Madridu zabio i jab NATO potrošnje: Španjolska se „ne ponaša baš najbolje“ i „ne plaća ono što bi trebala“. Suverenitet, granica i savezništvo – sve u jednoj rečenici. To je jezik koji Bruxelles mrzi jer ruši floskule o „upravljanju tokovima“.

Trump nije Maroku izravno pripisao organizaciju vala. Ali gotovo istodobno iz Rabata stiže nova eskalacija. Nizar Baraka, marokanski ministar opreme i voda te glavni tajnik nacionalističke Istiqlal, kaže da je Španjolska „ključni partner“, ali da se Maroko „neće povući ni centimetra s našeg nacionalnog teritorija“. To je eksplicitna referenca na Ceutu i Melillu – i na doktrinu „Velikog Maroka“ koju je Allal al-Fassi zagovarao još nakon neovisnosti 1956. Partnerstvo uz teritorijalnu pretnju nije partnerstvo. To je ucjena.

Sánchez poriče, policija priča drugačije

Pedro Sánchez ponavlja da je španjolski suverenitet nad Ceutom i Melillom crvena linija i da su marokanske pretenzije „neprihvatljive“. Istodobno tvrdi da nema „čvrstih dokaza“ da je Rabat organizirao priljev – unatoč policijskim izvješćima koja mediji prenose, a prema kojima je postojala „potpuna popustljivost“ marokanskih policajaca i usmjeravanje ljudi prema vodi. Kriza više nije samo migracijska. To je savršena oluja: suverenitet, odnosi s Marokom i odnos s Washingtonom. Tko poriče očito da bi sačuvao diplomatski osmijeh, gubi kontrolu kod kuće.

Lekcija za Hrvatsku na vanjskoj granici Schengena

Hrvatska nije Ceuta. Ali Hrvatska jest vanjska granica Europske unije i Schengena. Tko misli da se „navaliti“ događa samo u afričkoj enklavi, ne razumije migracijsku matematiku: pritisak ide tamo gdje je kontrola slaba, a politička volja za obranu još slabija. Otvorene granice nisu humanizam. Otvorene granice su kapitulacija – demografska, sigurnosna i kulturna.

Dok Trump zove stvari pravim imenom – uništenje, invazija, gubitak kontrole – hrvatska ljevica, Možemo! i dio SDP-a godinama prodaje retoriku „sigurnih koridora“, „solidarnosti“ i moraliziranja svakome tko kaže da država mora čuvati granicu. Istina je tvrda: narod koji ne kontrolira tko ulazi, prestaje biti gospodar vlastite zemlje. Antiimigrantska politika nije mržnja. To je uvjet opstanka malog naroda.

Suverenizam nije „mržnja“ – to je opstanak

Europska konzervativna publika već čita Ceutu kao upozorenje. Hrvatska ga mora čitati još jasnije. Imamo iskustvo rata, iskustvo demografskog pražnjenja i iskustvo da nam ljevica svaku obranu granice proglašava „ksenofobijom“. Ekstrem nije želja da se zna tko ulazi. Ekstrem je predaja prostora uz aplauz aktivista.

Trumpova formulacija – „uništena zemlja“ – gruba je. Ali realnija od briselskih fraza. Hrvatska mora birati: suverena država koja čuva granicu i identitet, ili poligon za eksperimente onih koji veganske barjake vole više od kontrole tko dolazi. Narodni Reporteri biraju prvo. Ceuta pokazuje što se dogodi kad se izabere drugo – i koliko brzo „privremena kriza“ postane nova normalnost.

Za Hrvatsku zaključak mora biti operativan, ne sentimentalán. Vanjska granica Schengena traži politiku koja kaže ne ilegalnim prelascima, ne ucjenama susjeda i ne moralnoj ucjeni ljevice. Možemo! i SDP-ovski „otvoreni“ diskurs vode u Ceutu po instalmentima. Suverenistička Hrvatska bira kontrolu, deportacije gdje treba i jasnu poruku: ova zemlja nije prolazni koridor ni demografski poligon. Trump je grub. Realnost je još grublja – i ona ne čeka naše osjećaje.