„Todos somos caballas“: Betis i Villarreal uz Ceutu, Marokanac Ezzalzouli dobiva prijetnje smrću

Uoči utakmice petog kola španjolske Primere nogometaši Villarreala i Real Betisa izašli su na teren u majicama sa sloganom „Todos somos caballas“: svi smo mi Caballas. Caballas je narodski nadimak za domoroce autonomnog grada Ceute. Poruka je bila jednostavna. Stanovnici enklave nisu brojka u humanitarnom priopćenju. Oni su narod pod pritiskom.

Među igračima u majici bio je i Abde Ezzalzouli, 24-godišnji krilni igrač Betisa, rođen u marokanskom Beni Mellalu, odrastao u španjolskom Elcheu, s 37 nastupa za marokansku reprezentaciju. Nakon utakmice zasuli su ga uvredama i prijetnjama. „Ceuta je marokanska.“ „Pravi Marokanac ne napušta domovinu.“ „Danas ćeš živjeti s nama u strahu, sutra ćeš doživjeti najgore trenutke svog života.“ Španjolski mediji prenose i: „Ceuta i Melilla su marokanske. Povijest se ne može izbrisati majicom.“

Ezzalzouli je napravio gestu solidarnosti s ljudima koji žive na europskom tlu pod migrantskim naletom. Kazna mreže bila je fatva. Tko stane uz lokalno stanovništvo, postaje meta.

Što se dogodilo u Ceuti

Krajem srpnja i početkom kolovoza deseci tisuća migranata ilegalno su iz Maroka ušli na španjolski teritorij na sjeveru Afrike. Dio je vraćen. U gradu i dalje boravi više tisuća ljudi. Zabilježen je porast kriminala i teških incidenata, uključujući česte prijave seksualnih napada u kriznim zonama. Španjolska vlada odobrila je 309 milijuna eura hitne pomoći.

To nije „raznolikost“. To je slom kontrole granice i svakodnevnog reda. Domoroci Ceute traže da im se vrati ulica, škola, mir i gospodarski ritam. Villarreal je u priopćenju poručio da gestom prenosi podršku, jedinstvo i poštovanje stanovnicima kako bi što prije nastavili društveni i gospodarski život. Sport je, bar na trenutak, rekao ono što dio politike ne smije: Ceuta nije laboratorij za tuđe demografske eksperimente.

Zašto prijetnje Ezzalzouliju otkrivaju sustav

Ezzalzouli nije napao Maroko. Nije spalio zastavu. Nosio je majicu uz ljude koji žive u Ceuti. Odgovor dijela mreža bio je etnički ultimatum: ili si s „nama“ u iridentističkoj tezi, ili si izdajica. To je logika koja ne priznaje građanstvo, zakon ni lokalnu zajednicu. Priznaje samo pritisak.

Kad marokanski reprezentativac dobije prijetnje smrću jer je stao uz europske domoroce, jasno je da migracijska kriza nije samo pitanje kvota i kampova. Ona je i pitanje tko smije govoriti u ime napadnutih. Ako smiju samo aktivisti s ispravnim vokabularom, a nogometaš koji kaže „uz Ceutu“ mora živjeti u strahu, onda je javni prostor već zarobljen.

Hrvatska publika to treba gledati bez iluzija. Isti mehanizam radi diljem Europe: najprije nalet, zatim kriminal i seksualno nasilje, zatim moralna ucjena svakoga tko brani lokalno stanovništvo. Majica „Caballas“ smeta upravo zato što vraća subjekt. Domorodac više nije nevidljiv.

309 milijuna eura i cijena nemoći

Hitna pomoć od 309 milijuna eura pokazuje razmjer štete. Novac može sanirati dio infrastrukture i usluga. Ne može vratiti osjećaj sigurnosti ženama koje se boje hodati, ni povjerenje u državu koja je dopustila da granica padne pod masovnim pritiskom. Prevencija je jeftinija od sanacije. Kontrola je humanija od kaosa. To lijevi europski okvir i dalje odbija priznati.

Ceuta je mala na karti. Velika je kao signal. Ako enklava na afričkoj obali može biti preplavljena u tjednima, što čeka veće gradove kad politička volja nestane? Hrvatska ima svoj Jadran, svoje otoke i svoje iskustvo s instrumentaliziranom migracijom. Poruka iz Primere nije sportski folklor. Poruka je: tko brani svoj grad, mora računati na napad mreža.

Sport kao posljednji glas zdravog razuma

Nogometni klubovi rijetko ulaze u ovakve teme bez rizika. Villarreal i Betis ušli su. Ezzalzouli je platio cijenu hrabrosti. Umjesto da se priča svede na „kontroverzu na društvenim mrežama“, treba je čitati politički: solidarnost s domorocima Ceute izaziva mržnju baš zato što ruši narativ o beskrajnom pravu na ulazak.

Narodni Reporteri stoje uz ljude koji brane svoj dom, svoju ulicu i svoju djecu. Ne uz one koji prijetnjama ućutkuju i sportaše. „Todos somos caballas“ nije moda. To je crta. I Europa će, prije ili kasnije, morati odlučiti na kojoj je strani.