„MOGLI SMO IMATI ALLIANZ ARENU, ALI NISMO HTJELI": Tomašević sam priznao, pa okrivio, sve osim sebe

Postoje rečenice koje političar izgovori misleći da se brani, a zapravo potpiše optužnicu sam protiv sebe. Takva je i ona gradonačelnika Tomislava Tomaševića o novom Maksimiru: „Mogli smo imati našu Allianz Arenu, ali nismo htjeli." Prevedeno na jezik običnog navijača, to znači, mogli smo imati svjetski stadion, a svjesno smo izabrali ovo.

Priznanje umjesto obrane

Tomašević je izbor pokušao opravdati željom za „jedinstvenošću": kaže da je natječaj raspisan da se dobije stadion kakvog „nema na svijetu", takav da „kad ga vidiš, možeš reći, to je Dinamo, to je Zagreb". Problem je što je narod, kad ga je vidio, rekao nešto sasvim drugo. U anketama 76 posto ljudi projekt odbija, a rješenje je na mrežama pretvoreno u predmet ismijavanja, od kartonske kutije do slaganih HP laptopa.

Drugim riječima, gradonačelnik se hvali da je namjerno odbio svjetski standard (Allianz Arena, dom Bayerna, jedan je od najljepših stadiona svijeta) u korist rješenja koje golema većina Zagrepčana ne želi. To nije vizija. To je bahatost.

Tko je birao, a tko plaća

Podsjetimo tko sjedi iza tog izbora. U žiriju koji je odabrao pobjednički rad bili su, uz Tomaševića, ministar Tonči Glavina i predsjednik Dinama Zvonimir Boban. Pobijedio je nepoznati milanski studio VG13 (Tommaso Fantini i Alberto Rossi, obojica rođena 1992., prvi stadion u karijeri), i to ispred svjetskih imena, a za sam natječaj isplaćeno je 390.400 eura nagrade.

Cijena cijele priče je vrtoglava: sam stadion procjenjuje se na oko 175 milijuna eura bez PDV-a, a s garažama i infrastrukturom ukupna investicija premašuje 200 milijuna eura. Sve to, dakako, javnim novcem, novcem građana koji u 76 posto slučajeva projekt smatraju promašajem.

„Bobanov milanski studio" i Tomaševićev blagoslov

Nije slučajno da se dvojica ljudi stalno spominju zajedno. Boban, čovjek milanske adrese i milanskog studija na klupi žirija, i Tomašević, gradonačelnik koji je cijeli projekt uzeo kao svoj, dijele odgovornost za rješenje koje se prodaje pod „jedinstvenost", a doživljava kao skupa greška. „Tomaševićev dečko Boban" i njegov gradonačelnik projekt guraju usprkos narodu, a onda se čude što ih narod ismijava.

Rokovi koji sežu u nedogled

Da apsurd bude veći, od ovog spektakla nema koristi još godinama. Gradnja bi, prema najavama, trebala krenuti tek početkom 2029., a stadion se otvara tek krajem 2030. Dinamo do tada nema ni pošten trening-kamp, a obnova Kranjčevićeve kasni. Ukratko, plaćamo danas rekordne iznose za maketu koju većina ne želi, a koju ćemo, ako sve prođe po planu, gledati tek za pet godina.

Odgovornost, ne bahatost

„Mogli smo imati Allianz Arenu, ali nismo htjeli" ostat će zapamćeno kao rečenica koja sažima Tomaševićev mandat: puno ideološke tvrdoglavosti, malo sluha za građane i račun koji na kraju plaća netko drugi. I Vlada i Grad još uvijek mogu odbiti pobjednički rad i poslušati onih 76 posto. Pitanje je samo hoće li Tomašević i Boban napokon prestati narodu govoriti što ne želi, i početi ga slušati.

Tekst iznosi uredničko mišljenje o javnim izjavama i odlukama gradske vlasti i Uprave Dinama. Citati i podaci prenose se prema medijskim izvještajima (tportal, Index, Telegram, Net.hr).