Vučić „ostavlja“ predsjedništvo da bi uzeo premijerstvo: Beograd i dalje isti projekt, Hrvatska ne smije zaboraviti tko je on

Aleksandar Vučić više ne želi biti „samo“ predsjednik Srbije. Uoči izvanrednih parlamentarnih izbora zakazanih za 25. listopada, srbijanski politički vrh priprema preustroj u kojem aktualni predsjednik planira podnijeti ostavku na predsjedničku dužnost i kandidirati se za predsjednika Vlade — pod uvjetom da Srpska napredna stranka (SNS) ostvari pobjedu. Vladajuća je stranka u subotu službeno istaknula Vučića kao kandidata za premijera. To nije demokratsko čišćenje. To je isti čovjek koji mijenja fotelju da bi zadržao kontrolu. Hrvatska to mora gledati hladnom glavom, bez zaborava i bez lažne ekvivalencije koju nam serviraju SDP i Možemo!.

Prema najavljenom scenariju, Vučić bi u narednim danima trebao službeno raspustiti parlament i raspisati izbore, nakon čega slijedi njegova ostavka kako bi „ravnopravno“ sudjelovao u kampanji. Predsjednički izbori održat će se naknadno. Formalno zvuči kao institucionalna igra. Suštinski je to koncentracija moći: predsjednik koji postaje premijer, stranka koja ostaje aparat, a država i dalje gleda u jednog čovjeka. Hrvatski građanin koji pamti 1990-e ne treba biti naivan pred takvim „reformama“.

Novi Sad, prosvjedi i stara priča o „stranim faktorima“

Izbori se odvijaju u ozračju snažnih napetosti, gotovo dvije godine nakon tragedije na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, kada je 1. studenoga 2024. u padu betonske nadstrešnice poginulo 16 osoba. Ta je nesreća pokrenula val masovnih prosvjeda predvođenih studentima i mladima koji vlast optužuju za nemar i korupciju. Dok je vodstvo SNS-a održavalo sastanak u Nišu, na ulicama je prosvjedovalo više stotina građana, a jake policijske snage okružile su zgradu Narodnog kazališta kako bi spriječile pristup.

Vučićev odgovor nije bio nov. Ponovio je tezu da iza nezadovoljstva stoje inozemni faktori, optuživši dio profesora i studenata za pokušaj destabilizacije. „Sadašnji nemiri ne izviru iz same države, već da stignu izvana“ — stara mantra režima koji svaki unutarnji problem pretvara u zavjeru. Uz to, skupina studenata tvrdi da su bili mete špijunskog softvera; organizacija Share Foundation ocijenila je incident kao dosad najveći takav u Srbiji, dok vlasti navode odbacuju. To nije slika zemlje koja se demokratski „resetira“. To je slika sustava koji se brani aparatima, a ne odgovornošću.

Beograd i kultura sjećanja: Hrvatska ne smije zaboraviti kontekst

Dok Vučić preuređuje fotelje, Hrvatska mora gledati širu sliku Beograda. U srbijanskom javnom prostoru i dalje postoji kulturološki okvir u kojem se ratni zločinci slave i komemoriraju — uključujući one povezane s genocidom i etničkim čišćenjem 1990-ih. To nije „dnevnopolitička veza“ s njegovom ostavkom; to je kontinuirani kontekst države i društva koje Vučić vodi. Kad se u Srbiji održavaju komemoracije Ratku Mladiću, a mediji to prate kao rutiniranu vijest, Hrvatska ne smije glumiti da je riječ o bezazlenom susjedu koji tek mijenja ustroj vlasti.

Vučić nije novi lik. On je produkt politike koja je desetljećima relativizirala agresiju na Hrvatsku, BiH i Kosovo, koja je flertovala s Rusijom dok je formalno „kandidat za EU“, i koja i danas odbija uskladiti vanjsku politiku s Bruxellesom — uključujući sankcije Moskvi — dok istodobno jača odnose s Kinom. Pristupni proces Srbije u zastoju je zbog stanja demokracije i izbornih nepravilnosti. To nije propaganda. To su činjenice koje europske institucije same navode.

SDP i Možemo! vole izjednačavati Hrvatsku s Vučićem

Najopasniji dio ove priče za Hrvatsku nije samo Beograd. Opasniji je domaći dvostruki standard. Dio ljevice — posebno krugovi oko SDP-a i Možemo! — rado će hrvatsku vlast, hrvatsku državu ili hrvatski suverenizam usporediti s Vučićevim režimom čim im zatreba jeftina retorika. To je lažna ekvivalencija. Hrvatska je država koja je obranila svoju neovisnost; Srbija je država čiji je politički vrh desetljećima njegovao mitove o „zaštiti Srba“ na tuđem tlu. Vučić nije „kolega“ hrvatskog političara. On je nastavak projekta koji Hrvatskoj nije prijatelj.

Možemo! će o „autoritarizmu“ govoriti u Zagrebu dok u Beogradu studentima bacaju policiju pred kazalište. SDP će moralizirati o demokraciji dok ćuti o kulturi koja veliča zločince. Medijski aparat koji hrvatsku zastavu na Trgu tretira kao sumnjivu, Vučićevu igru s foteljama tretirat će kao „dinamičnu politiku Balkana“. Narodni Reporteri kažemo jasno: to nije analiza — to je ideološka služba.

Što Hrvatska mora zapamtiti

Izbori 25. listopada, ostavka, premijerska kandidatura — sve je to unutarnja srbijanska igra. Ali poruka prema vani je ista: projekt ostaje isti. SNS ostaje aparat. Vučić ostaje centar. Prosvjedi se diskreditiraju kao strani. EU se drži na distanci. Rusija i Kina ostaju partneri. A Hrvatska — ako ima pameti — neće dopustiti da je netko iz SDP-a ili Možemo! izjednači s tim režimom samo zato što treba kampanjski slogan.

Suverenistička Hrvatska ne treba histeriju. Treba pamćenje. Vučić nije „reformator“ jer mijenja titulu. On je isti čovjek u drugoj fotelji. Beograd nije postao prijatelj zato što je raspisao izbore. I tko god u Zagrebu ili Saboru izjednačava hrvatsku državu s Vučićevom Srbijom, ne brani demokraciju — brani laž. Narodni Reporteri stojimo uz činjenice, uz žrtve i uz hrvatski interes. Ostalo je spin.

Izvor: dnevno.hr — Vučić podnosi ostavku na mjestu predsjednika, rujan 2026.